Review published on E-NOVINE, culturally and politically very important Serbian-Croatian online-magazine, one of the last refuges for open-minded thinking people in this part of the world:
Review is long, detailed and indeed very beautiful. It opens with the description of people screaming out load because Cohen has started very loud and energetically with Dance Me..., punching everybody straight in the heart. The article deserves to be translated. My favourite two sentences: "The girl beside me is screaming, showing the goose skin to her boyfriend and showering him with kisses.", and [after quoting intro to Boogie Street] "Sharon Robinson has succeeded, and we didn't even noticed, to suspend time for a moment, and to shackle it with her divine voice. The magic went on for six minutes, everybody in the hall listening open-mouthed, not moving." (For those interested, here's the description of the Webb Sisters' If It Be Your Will: "Complete silence and collective hypnosis, again.")
The title says: "The Canadian Providence. Impressive Leonard Cohen's concert in Belgrade".
Impresivan koncert Leonarda Koena u Beogradu
Kanadsko proviđenje
Branislav Zukić
Dominira utisak da se prisustvuje koncertu kakvih se ne gleda previše u životu. Neverovatni Koenov glas praćen anđeoskim (stvarno nemam manje patetičan, a ubedljiv izraz) ženskim vokalima uvukao se i u najudaljenije kutke Arene. Maestro ne priča previše, u pesme se uživljava toliko da dobar deo njih peva na kolenima, držeći mikrofon u ruci, zatvorenih očiju. Tek posle treće pesme se zahvaljuje učtivim rečima i kreće još jedan klasik, Bird on the wire.
Počelo je vrlo nenametljivo. Svetla su se ugasila u trenutku kada je publika još uveliko dolazila na svoja mesta ( bilo je oko dvadeset do devet- naša stara navika da se malo okasni, šta li je) i po skromnoj, ali vrlo lepo uređenoj bini počele su da promiču senke. Muzičari i pevačice pratećih vokala zauzeli su svoja mesta i ispred mikrofona se pojavila silueta sedamdesetpetogodišnjaka obučenog u tamno odelo, koji je na glavi nosio šešir. Odmah zatim, reflektori na bini se uključuju i pred nama se pojavljuje neko za koga smo mislili da ga nikada nećemo videti u Beogradu. Početak silovit, direktno u srce i rasplinute emocije - Leonard Koen peva Dance me to the end of love. Devojka pored mene vrišti, pokazuje svom momku kako se naježila i obasipa ga poljupcima. Potpuno je razumem - i ja sam preplavljen emocijama, adrenalin unutar mene traži bilo kakav ventil. Jednostavno vikanje ne pomaže. Pomislim - možda bi trebalo da zagrlim nekoga. Par sa leve strane ne dolazi u obzir, nekako bih se tu osećao kao višak, pa se okrećem i malo bolje posmatram svoje najbliže komšije na toj strani - sredovečni brka sa sedim mustaćima možda ne bi imao ništa protiv toga da kroz prijateljski zagrljaj sa mnom podeli ovaj jedinstveni momenat, ali se plašim da njegova žena ne bi na to gledala previše blagonaklono, pa lišavam čoveka neželjenih problema i vraćam se starom dobrom vrištanju.
U tom pokušaju emotivnog pražnjenja prolazi The future, a odmah za njom i There ain't no cure for love. Uz nekoliko povika iz poslednjih redova, među kojima su najčešći bili „pojačaj, majstore" i „glasnije malo” dominira utisak da se prisustvuje koncertu kakvih se ne gleda previše u životu. Neverovatni Koenov glas praćen anđeoskim (stvarno nemam manje patetičan, a ubedljiv izraz) ženskim vokalima uvukao se i u najudaljenije kutke Arene. Maestro ne priča previše, u pesme se uživljava toliko da dobar deo njih peva na kolenima, držeći mikrofon u ruci, zatvorenih očiju. Tek posle treće pesme se zahvaljuje učtivim rečima i kreće još jedan klasik, Bird on the wire. Na Everybody knows dolazi do prvih pokušaja ozbiljnijeg pocupkivanja, da bi atmosferu ponovo primirila predivna In my secret life. Ta pesma ima neku posebnu atmosferu i u svojoj studijskoj verziji, ali, ovako izvedena uživo, otpevana hrapavim Koenovim vokalom, oduzima dah - prvih nekoliko stihova, naročito:
I saw you this morning.
You were moving so fast.
Can’t seem to loosen my grip
On the past.
And I miss you so much.
There’s no one in sight...
Pesme se sa nestvarnom lakoćom nižu jedna za drugom, očigledno je da se pred nama nalazi grupa fantastičnih, uz sve to i odlično uvežbanih muzičara. Do kraja prvog dela koncerta sve izvedbe obeležava Koenov „prijatelj iz Barselone”, Havier Mas, čiji žičani instrumenti (da li je "banduria", kako reče Koen, isto što i leut, majku mu?) predstavljaju najočigledniju vezu između velikog španskog pesnika Lorke i Kanađanina kojeg je taj hrabri antifašista „upropastio” (Koenov izraz, molim lepo). Naročito je upečatljiva verzija pesme Lover, lover, lover, a o Waiting for the miracle ne treba nikada posebno trošiti reči. Na kraju prvog dela koncerta, koji je trajao sat i deset minuta, Koen je predstavio sve muzičare i vokale ponaosob, pokazavši još jednom o kakvom se gospodinu radi - sem što se, posle svake pesme, publici zahvaljivao skidanjem šešira i naklonom, radio je to i kod izgovaranja imena svih ljudi koji su sa njim bili na bini. Pre nego što je Koen najavio da će se vratiti ubrzo, da bi izveli drugi deo koncerta, imali smo priliku da vidimo i malo akrobatike na delu - kod predstavljanja The Webb sisters, devojaka koje su dve trećine ženskih pratećih vokala (o trećoj nešto kasnije) Arenom se raširio snažan aplauz, jer su devojke vrlo sinhronizovano izvele, onako s nogu, jedan premet unazad, preko glave, i gipko se dočekale na noge.
Na pauzi kao na pauzi - poneki selebriti, mnogo plastičnih čaša od pola litra ( napunjenih, a čime drugim - pivom) i nemilosrdni okupator prostora- duvanski dim. Koenovih „few minutes" publika shvata malo ležernije, pa i na početku drugog dela imamo situaciju kakvu smo videli i nešto posle pola devet - kroz mrak se, do svojih mesta, prbijaju mnoge siluete, ovaj put pojačane ponečim za grickanje ili nekim osvežavajućim napitkom ( što mene, kao čoveka spartanskih svetonazora, malo nervira, ali ko mi je kriv). Drugi deo je, naravno, bio još bolji. Maestro se povremeno hvatao instrumenata (gitare i klavijatura) a odabir pesama besprekorno je odrađen. Krenulo je sasvim minimalistički - prvo Tower of song ( Koen svira klavijature i peva, prateći vokali i to je, uglavnom sve), za njom Suzanne (zvučala je prokleto isto kao i pre 42 godine, s tim što se promenio jedino Koenov glas) a nedugo zatim i predivnim aranžmanom praćena The Gypsy's wife. Naši neumorni tragači za Dražinim grobom, zatim vajni nacoši i sličan nacionalistički talog, mogao je na Koenovom koncertu da se uveri u nešto što je do juče za njih izgledalo kao naučna fantastika - više od deset hiljada ljudi oduševljeno pocupkuje, aplaudira i peva pesmu koja u nazivu ima tu tako nevoljenu imenicu -Le Chant Des Partisans. Posle bučnog i dugog aplauza, nastupio je jedan od ključnih trenutaka koncerta. Ranije pomenuta treća trećina ženskih pratećih vokala počela je, svojim vokalom koji nije od ovoga sveta, da peva tužne stihove:
O crown of light, o darkened one,
I never thought we'd meet.
You kiss my lips, and then it's done:
I'm back on boogie street.
Šenon Robinson je uspela, iako mi to nismo ni primetili, da zamrzne vreme na trenutak i da ga okuje svojim božanskim glasom. Ravno šest minuta trajala je čarolija, svi u sali su zabazeknuto slušali, ne pomerajući se. I sam Koen je stajao na bini, na svome mestu, spustivši šešir na grudi i netremice gledajući u pravcu Šenon. On , koji je pesmu napisao ( zajedno sa njom ) i čuo je na ovoj turneji ko zna koliko puta, nije mogao da sakrije svoje divljenje. Kakogod ni publika, koja se posle poslednjih taktova bacila na jednominutne ovacije. Pošto se to, kako-tako, primirilo, koncert je nastavljen još jednim klasikom Hallelujah. Ovde je Koen ubacio veoma iskrene i, do kraja koncerta će se pokazati, sasvim tačne prepravke na tekst u vidu „I didn't come to Belgrade to fool you". I'm your man je već praćena snažnijim vriscima, jačim udaranjem u dlanove i pevanjem dobrog dela teksta. Poslednji stih Maestro je prepustio publici. Drugi deo koncerta, dakle njegov oficijelni deo, završila je Take this Waltz, uz ponovno predstavljanje svih muzičara i vokala. Bez pauze, sve to zajedno iznosilo je oko dva sata i deset minuta. Nije loše za nekoga ko ima sedamdeset i pet godina, zar ne? Mada, pokazalo se da nismo ni naslutili šta nas još očekuje.Publika je ustala na noge i burnim aplauzom, lupanjem nogama o pod Arene i uzvicima "Bravo" pozdravila Maestra i njegovu svitu.
Teško je uopšte izbrojati koliko puta su Koen i ekipa izlazili na bis. Koliko puta je ova genijalni čovek gipkim pokretima, nekako čudno izbočenim, sa bine izlazio i na nju se vraćao. Nije to ni važno. Taj dodatni deo trajao je još skoro pun sat. Počelo je sa So long, Marianne, sledila je First we take Manhattan, za njom Famous blue raincoat, ponovo u minimalističkom izdanju. Nju je pratila Maestrova recitacija
If it be your will
That I speak no more
And my voice be still
As it was before
I will speak no more
I shall abide until
I am spoken for
If it be your will
If it be your will
...da bi se sve stopilo u još jedan čaroban trenutak- sestre Webb svojim su glasovima, lirom i gitarom učinile da ritam srca svakog gledaoca odjednom pokaže trend snažnog ubrzanja. Potpuni muk i kolektivna hipnoza, ponovo. A i Maestro ima dušu, mora i on čovek malo da odmori. Vratio se brzo, fascinantnim izvođenjem setne Hey, that's no way to say goodbye i nadovezivanjem na već zadati tok uz Closing time". Ipak, bilo je još malo - „I tried to leave you, I don't deny / I closed the book on us, at least a hundred times/
I'd wake up every morning by your side" uz bluz prizvuk koji je svojom gitarom prizvao Bob Metzger. Na kraju, kolektivni pozdrav, kao posle pozorišne predstave, uz zajedničko pevanje jedne kratke deonice.
Leonard Koen nije propustio priliku da se zahvali onima koji su na koncert došli, zato što održavaju njegove pesme aktuelnim toliko godina, napomenuvši da je prava privilegija nastupati pred publikom kakva je bila u Beogradu. Sve je počelo nešto posle pola devet, a završilo se skoro u prvim minutama sledećeg dana. Ako se uzme u obzir da je pauza trajala nešto malo manje od pola sata, dobija se neverovatna činjenica da nam je Leonard Koen, zajedno sa bendom, priredio tri sata uživanja! Kada su se svetla najzad upalila, nije se moglo videti ništa sem nasmejanih lica i čuti bilo šta sem komentara poput „impresivno”, „neverovatno”, „fenomenalno”, „nestvarno” i slično. Moje najbliže komšije i dalje su bile presrećne, ljubeći se još jače nego na početku, a i ja sam se osećao toliko dobro da mi je ponovo došlo da nekoga poljubim. Sad, pošto se raspored nije menjao, morao sam da odustanem- nije da ne bih namesto brke mogao da zamislim tridesetak godina mlađu devojku nesputane kose, ali me je zadržalo to što sam čuo da brkovi podosta žare kod ljubakanja.
Deci u Fatimi se pre skoro sto godina ukazala Gospa, isto se desilo, koju desetinu godina kasnije, i njihovim vršnjacima iz Međugorja. U onom jezeru malo-malo pa se pojavljuje (ne)postojeće ćudovište, dok se našim ministrima priviđa rast životnog standarda, mirovanje cena i postojanje konkurencije. Čini mi se da sam upravo upao u to ekskluzivno društvo - ja, rab božji, Branislav Zukić, drugog septembra 2009. godine slušao sam muziku koja je toliko dobra da veći deo vremena zapravo zvuči kao proviđenje. Imenovati krivca za to moje nadrealno iskustvo uopšte nije teško. Ime mu je Leonard Koen.